Autorski projekt Rajne Racz, Dine Vukelić, Fabijana Komljenovića i Melody Martišković
Predstava koju želimo gledati
Režija, tekst, dramaturgija Rajna Racz, Fabijan Komljenović, Melody Martišković, Dina Vukelić
Skladatelj Marin Živković
Produkcija i oblikovanje svjetla Iva Srnec Hamer, Ivan Sabljak
Zahvala za kostime Judita Franković Brdar
Izvode Melody Martišković, Fabijan Komljenović
Praizvedeno 14. veljače 2024. u klubu Crni mačak (Mesnička 12, Zagreb)
Koprodukcija Kuća Nahero i Empiria teatar
Podrška Aplauz teatar i Crni mačak
Predstava koju želimo gledati istraživački je autorski projekt Kuće Nahero, nastao u koprodukciji s Empiria teatrom koji se kao svojim početnim impulsom koristi ambivalentnim odnosom pojedinca/umjetnika prema kazalištu, izjednačavajući isti s ljubavnim odnosom zaljubljena subjekta prema (nedostižnome) objektu. Različite faze repetitivna zaljubljivanja i odljubljivanja, idealizacije i otpora, povlačenja i susreta, koje se detektiraju i u fazama umjetničkoga procesa, pronalaze svoje uporište u Fragmentima ljubavnog diskursa Rolanda Barthesa na čiji se rad autori/ce ove predstave Rajna Racz, Dina Vukelić, Melody Martišković i Fabijan Komljenović referiraju i neposrednim citatom, i samom izvedbom Barthesovih figura. Unatoč sugestivnosti naslova koji implicira populističko ispipavanje (ili imitaciju) forme i sadržaja naizgled idealne predstave, ova predstava propituje gledateljska očekivanja od kazališta u konzumerističkom društvu i od umjetnosti kao proizvoda koji nas, uvjetno rečeno, može nahraniti.
Predstava koju želimo gledati, paradoksalno, nastaje iz niza slučajnih podudarnosti tijekom istraživačkog procesa autorskog tima čije su funkcije na projektu izjednačene prema principu njihove dehijerarhizacije. Slučajne podudarnosti stoga nameću i usmjeravaju postulate materijala, strukture, dramaturgije, režije i izvedbe. Istraživački proces usmjeren je na zatečene okolnosti u kojima se nastoji pronaći nova primjena ili pak maksimalna (izvedbena) korist. Netipični izvedbeni klupski prostor Crnog mačka, u kojemu se autorski tim našao pukom slučajnošću, uvjetovao je izvedbu, baš kao i tekstualni materijal Barthesa, također odabran pukom podudarnošću s dosadašnjim umjetničkim iskustvima članica autorskog tima. Prema principu igre s objektima, kostimima i rekvizitom, koji su slučajno nađeni ili slučajno bili na raspolaganju nastala je Predstava koju želimo gledati, odnosno predstava koju ćemo (slučajno) gledati.
Ova predstava problematizira nestabilne i izazovne uvjete rada i stanje na nezavisnoj sceni, promatrajući je ponajprije kao neizvjesnu scenu, prostor slučajnosti, kontradikcija i mogućnosti koje se mogu ili ne moraju realizirati. U skladu s time, izvođač i izvođačica nalaze se u neizvjesnom prostoru čekanja karakterističnom kako za zaljubljeni subjekt u odnosu na objekt, tako i za tjeskobnu mladu generaciju koja neprestano čeka (rezultate natječaja, poslove, prilike, odgovore, feedback, tramvaj, taxi) paralelno se boreći sa stvaralačkim zadacima i vlastitom (hiper)produktivnošću. Poput beketijanskih antijunaka, ali i tragikomičkih figura inspiriranih klaunovskom estetikom, oni su zatvoreni u vrtlogu samosvrhovitog čekanja i (ne)svakidašnjih radnji koje se protežu kroz isto čekanje u zajedničkoj simbiozi cimerstva. Čekanje se pritom ispunjava različitim heterogenim sadržajima – (auto)fikivnim i fakcijskim, dokumentarističkim i (pseudo)istraživačkim, autoreferencijalnim i citatnim. U čekanju da se dogodi Predstava koju želimo gledati troše se značenja jezika i njegova opća mjesta dovode se do apsurda, kao u istrošenom citatu: And suddenly I felt nothing.